Mogu li Trump i Putin dogovoriti što će s ukrajinskim teritorijem? Evo što kaže međunarodno pravo

"Odluka Rusije i SAD-a preko glave Ukrajine pravno je nezamisliva, čak i ako politički postaje sve vjerojatnija", smatra Pierre Thielbörger, profesor međunarodnog prava na Sveučilištu Ruhr u Bochumu, prenosi Deutsche Welle.

Bez suglasnosti Ukrajine ne može postojati takav mirovni sporazum, ističe. Suvremeno međunarodno pravo temelji se na suverenoj jednakosti svih država. Dvije države ne mogu jednostavno sklapati ugovore na štetu treće, argumentira stručnjak.

Dogovor o ustupanju teritorija Ukrajine bez njezina pristanka jasno bi kršio teritorijalni suverenitet zemlje, naglašava Thielbörger. Osim toga, takav bi sporazum između Rusije i SAD-a po svojem sadržaju vjerojatno kršio i zabranu uporabe sile te bi stoga bio protivan međunarodnom pravu.

Okupirani teritoriji pripadaju Ukrajini

Poluotok Krim i četiri administrativne oblasti - Lugansk, Donjeck, Zaporižja i Herson - prema međunarodnom pravu pripadaju Ukrajini. Činjenica da Rusija faktično kontrolira te teritorije, ili njihove dijelove, te što ih je anektirala, ništa ne mijenja.

Godine 2014. na Krimu te 2022. u istočnoj i južnoj Ukrajini održani su referendumi o pripajanju okupiranih područja Rusiji. Međutim, stručnjaci za međunarodno pravo smatraju ih lažnim glasanjem. Postoje jasne smjernice o uvjetima pod kojima se takvi referendumi mogu priznati prema međunarodnom pravu.

"Na primjer, mora biti zajamčeno da birači mogu slobodno, bez prisile i bez straha izraziti svoje mišljenje", kaže Thielbörger.

To zasigurno nije bio slučaj 2014. tijekom ruske okupacije Krima. Glasanja u istočnoj i južnoj Ukrajini u rujnu 2022. također su održana pod uvjetima ruskog agresorskog rata i okupacije tih područja.

Dosadašnja glasanja protivna međunarodnom pravu

U srpnju 2025. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu utvrdio je da je Rusija na okupiranim područjima između 2014. i 2022. uspostavila sustav kršenja ljudskih prava. Prema presudi, to je uključivalo nasumične vojne napade, pogubljenja civila i ukrajinskih vojnika, mučenje i protjerivanje, kao i potiskivanje ukrajinskog jezika u školama. S obzirom na takvo stanje, ne može se pretpostaviti da su referendumi ondje bili u skladu s međunarodnim pravom.

Opća skupština UN-a više je puta potvrdila da su referendumi na Krimu te u istočnoj i južnoj Ukrajini bili ilegalni te da oni ne mijenjaju pripadnost tih teritorija Ukrajini. Profesor Thielbörger podsjeća i da je 2003. godine između Ukrajine i Rusije sklopljen međunarodnopravno valjan ugovor kojim je Rusija priznala Krim kao dio Ukrajine. Osim toga, 1997. godine dvije su države obećale da će poštovati međusobne granice.

Pravo naroda na samoodređenje

Iz Rusije se često čuje tvrdnja da stanovnici Krima te istočnih i južnih oblasti žele napustiti Ukrajinu i da je to pokriveno načelom međunarodnog prava - pravom naroda na samoodređenje. Međutim, međunarodno pravo vrlo je oprezno kada je riječ o tome daje li to pravo narodu i mogućnost odcjepljenja putem valjanog referenduma, objašnjava Thielbörger.

U osnovi, pravo na samoodređenje omogućuje narodima da slobodno odlučuju o svojem političkom, gospodarskom i kulturnom razvoju. Povijesno je proizašlo iz procesa dekolonizacije, kada su bivše kolonije stjecale neovisnost. No to načelo uvijek mora biti usklađeno s drugim temeljnim načelom međunarodnog prava – državnim suverenitetom nad vlastitim teritorijem. Ta se dva načela mogu naći u sukobu kada dio stanovništva želi odcjepljenje, a država se tome protivi.

Velike pravne prepreke

S gledišta međunarodnog prava, potrebno je razlikovati unutarnje i vanjsko samoodređenje, ističe Thielbörger.

Unutarnje samoodređenje znači da nacionalne manjine unutar matične države dobivaju posebnu zaštitu, primjerice kroz samoupravu ili očuvanje svoje kulture i tradicije.

S druge strane, vanjsko samoodređenje, odnosno odcjepljenje od matične države, dopušteno je samo u iznimnim okolnostima - kada je narod sustavno tlačen i izložen teškim kršenjima ljudskih prava. U slučaju Krima te istočne i južne Ukrajine, takvih teških kršenja od strane ukrajinske vlade nije bilo.

Može li se Ukrajina dragovoljno odreći okupiranih teritorija?

Što ako bi Trump i Putin postigli dogovor prema kojem bi Ukrajina ustupila okupirana područja, a ukrajinska vlada to nevoljko prihvatila? Bi li to bilo dopušteno prema međunarodnom pravu?

"U načelu da", kaže Thielbörger.

Međutim, pristanak na takav mirovni sporazum morao bi biti zakonit i, prije svega, dragovoljan čin ukrajinske vlade. Posebno se ne bi smio donijeti pod prisilom ili prijetnjom silom.

Prema Thielbörgeru, vrlo je upitno kako bi u sadašnjim okolnostima mogla izgledati odluka ukrajinske vlade donesena bez prisile i uistinu dobrovoljno. Teško je predvidjeti kako bi se situacija trebala razvijati da bi se moglo govoriti o dragovoljnom ustupanju teritorija. Intenzivni ruski zračni napadi na civilne ciljeve posljednjih mjeseci i prijetnje američke vlade potpunim prekidom vojne pomoći svakako ne idu u prilog slobodnom odlučivanju ukrajinskog vodstva.

Thielbörger napominje i da se pri odlučivanju o teritorijalnom integritetu države mora uzeti u obzir i volja stanovništva koje tamo živi. Oko toga postoje različita mišljenja u međunarodnom pravu. Neki stručnjaci smatraju da bi, prilikom odricanja od teritorija, i stanovnici tog područja trebali dati svoj pristanak.

Ukrajinski ustav daje smjernice

Ako bi se državni teritorij Ukrajine trebao mijenjati, ukrajinski ustav predviđa referendum na kojem mogu sudjelovati svi građani s pravom glasa.

Također, za ustupanje područja koje je okupirala Rusija vjerojatno bi bilo potrebno mijenjati sam ustav, jer članak 133., stavak 2. definira državni teritorij Ukrajine i izričito navodi četiri istočne oblasti: Lugansk, Donjeck, Zaporižja i Herson. S međunarodnopravnog gledišta, unutarnji pravni okvir Ukrajine možda nije presudan, ali politički bi mogao biti ključan za svako mirovno rješenje.